„Prostorna koža” istražuje samoregulaciju u situacijama kada osobni prostor nije dostupan, posebno u javnosti. Projekt proizlazi iz osobnog iskustva autorice s mentalnom bolešću i uvidom u nedostatak prostora za povlačenje u zajedničkom smještaju i javnim prostorima – gdje prenapučene ulice, senzorno preopterećenje ili neočekivani okidači brzo postaju previše. Iz toga je proizašao zaključak: ako se prostor ne može pronaći, mora se nositi vlastiti.

Umjesto dizajniranja sobe, ovaj projekt istražuje sposobnost stvaranja mentalnog i fizičkog prostora putem nosive strukture koja prostorne kvalitete prevodi na tijelo. Projekt djeluje kao osobna infrastruktura za samoregulaciju, istovremeno kritizirajući zanemarene psihosocijalne aspekte javnih prostora. Konačno, postaje intiman dijalog između nositelja i strukturalne kože.

Tekstilna tehnologija korištena u „Spatial Skinu” sastoji se od samostalno projektiranih, 3D-printanih isprepletenih preklopnih mehanizama, koje je autorica ručno izradila i sašila. Ona se slojevito prilagođava organskim oblicima ljudskog tijela, zadržavajući svoju geometriju te se širi i skuplja kada se primijeni mehanička sila.